Likvidator državni službenik

PIŠE: Mladen STOJOVIĆ

Duško Jovanović, Pavle Bulatović, Slavoljub Šćekić… ubijeni su u režiji i izvedbi operativaca i saradnika SDB Crne Gore – na to ukazuju sve informacije i svi dokazi prikupljani u istragama ovih zločina. Nabrojaću ih na kraju ovog teksta još jednom.

Zašto, uprkos navedenom, država nije posvećenija pravednom i pravosudnom razrešenju ovih zločina? Zašto se gotovo ništa ne preduzima da se ispravi nepravda prema desetinama nevinih koji su prebijani u aranžmanu Sedme uprave i “crnih trojki” formiranih u SAJ-u!? Zašto se ništa ne radi da se žrtvama terora Đukanovićevog režima konačno isporuči pravda?!? Zašto većina crnogorskih medija, uprkos svim dokazima i raspoloživim informacijama, uporno ćuti o tome!?! Zašto tužilaštvo nije dalo nalog da se makar saslušaju u vezi sa navedenim okolnostima u pomenutim slučajevima lica koja se vezuju za ove zločine? Zašto policija nema formirane timove sa ANB-om nakon novopristiglih informacija o tragovima umiješanosti starog bezbjednosnog sistema u ovim zločinima?

Zašto baš sada pišem o ovom ćutanju, zaboravljanju, nečinjenju i prikrivanju?

Zato što smo juče dobili još jednu važnu informaciju koja ide u prilog tvrdnji da iza gorepomenutih zločina stoji DRŽAVA (ona “privatna”). Izjavu do ne tako davno visokog policijskog oficira čiju je suštinu većina medija u naslovu sakrila, otkrivajući time strah ili prikrivenu želju da suština ne bude prezentirana u prvom planu.

Riječ je o informaciji da je bivši pomoćnik direktora policije Dejan Knežević na svom suđenju izjavio da je načelnik SPO Predrag Šuković redovno išao kući kod Ivana Delića.

Ko je Ivan Delić?

“Šuković mi je lično rekao da mu je Ivan Delić bio logistika kad je postavljao prislušnu opremu u jednom budvanskom hotelu u kojem je boravio Marko Ljubiša-Kan… Kad je Šuković dolazio u Upravu policije na razgovor, upućen od političkih struktura, rekao sam mu da sam bio protiv toga da ide kod Ivana Delića. Šta on ima da radi kod njega kući… Šuković mi je tada obrazložio da je to nešto rađeno sa ANB-om i Upravom policije. Neki veći interes“, ispričao je Knežević na sudu u Podgorici.

Nakon ove informacije nadležni su MORALI da reaguju i saslušaju Šukovića, da demantuje ili potvrdi pomenutu tvrdnju Kneževića jer se mora znati o kakvom se “većem interesu” radi pa se tako sofisticirana policijska operacija sprovodila uz logističku podršku lica za koje, prema tvrdnji ministra Danila Šaranovića, “izvor iz MUP-a Srbije” kaže da ga u toj službi vode pod nadimkom “likvidator”.

Da podsjetim, ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović u Skupštini Crne Gore, jula prošle godine, izjavio je: “izvor iz MUP-a Srbije navodi da je za Ivana Delića prvi put pokazano interesovanje od strane MUP-a Srbije nakon ubistva generala Stojičića, pod nadimkom “Likvidator”. Dovode ga u vezu sa svojevremeno najopasnijom krimionalnom grupacijom u Beogradu – Vojom Amerikancem koji je nestao, Bojanom Petroviće, koji je likvidiran i drugima. Izvor tvrdi da je Delić ubio Boljevića u Tivtu, odbio je poligrafsko ispitivanje i nije mu potvršen alibi. U vezi navedenih likvidacija sa istim podacima raspolažu Đokić, Sekulić, Jabučanin, Radulović”.

Prethodno, na istoj sjednici Skupštine Crne Gore, dakle ne u kafani i u privatnom ili presretnutom razgovoru, već u domu najvažnije institucje svake demokratske države, ministar Šaranović je pročitao sledeće: “Informacija broj 1 zavedena u Službi bezbjednosti, prije 25 godina, sadrži sledeće: Prema neprovjerenim podacima Goran Žugić je ostvario posredan ili neposredan kontakt sa Naserom Orićem 20ak dana prije pogibije, kada je boravio u Bratimcu i tom prilikom se sreo sa Milovanom Žugićem , svojim rođakom. Preko saradničke pozicije, ostvaren je kontakt sa Naserom Orićem. Orić nam je poručio da se ne mučimo mnogo, jer imamo čovjeka u MUP-u koji zna sve i koji je saučesnik u tome. Operativni podaci i saznanja u odnosu na kriminalnu grupaciju sa područja Crne Gore i njihova sprega sa službenicima Službe državne bezbjednosti i MUP-a RCG potvrđeni su iz više izvora, i to – prema izjavi bivšeg vozača i tjelohranitelja Brana Mićunovića, ubistvo Gorana Žugića izvršio je Ivan Delić po nalogu Belog Raspopovića i Brana Mićunovića, iz razloga saznanja Žugića o kriminalnim aktivnostima ove grupacije, a posebno oko krijumčarenja cigareta i droge”.

Ministar Šaranović je, prema mojim saznanjima, otkrio samo djelić evidencije o pomenutom licu. Mnogo šokantnije informacije zainteresovani mogu da dobiju od članova “Trećeg odjeljenja beogradske policije” s početka ovog vijeka. Anketni odbor treba da zatraži ovu informaciju a može je pronaći i na YouTube platformi, čak i u mojim emisijama.

Ali, da nema ničeg drugo osim ovog što je saopštio ministar Šaranović, zar nije bilo logično da naša policija sasluša šefa SPO Predraga Šukovića da se izjasni povodom izrečenje tvrdnje Dejana Kneževića. Jer, policijske operacije karaktera kakva je ona koju je pomenuo Knežević, ne sprovode se sa običnim pripadnicima podzemlja, već sa onima koji su duboko povezani sa Službom. Sada shvatate težinu mog pitanja Dušku Markoviću u Kontroverzi: “da li je Ivan Delić imao legitimaciju MUP-a Crne Gore”.

Zbog toga je od ogromnog značaja da Predrag Šuković pojasni kakva je bila njegova komunikacija sa Delićem. Da li je bio zaveden kao “operativna veza” ili se znalo da je pripadnik Sedme uprave SDB Crne Gore, ili je imao neku drugu poziciju u Službi. Predložio bih i pitanje:
Da li je Delić često dolazio u prostorije Službe? Ako jeste, kojim povodom i kod koga?

Podsjećam da se u jednoj službenoj zabilješci koju je novembra 2004. godine dobio ministar unutrašnjih poslova Dragan Đurović navodi da su operativci Službe Duško Golubović i Zoran Lazović u društvu Ivana Delića, Damira Mandića i Duška Raspopovića više puta krajem 2003. i početkom 2004. posjećivali Vuka Vulevića u zatvoru.

Široj javnosti je poznato šta je Damir Mandić rekao inspektorima na prvom saslušanju nakon ubistva Duška Jovanovića i privođenja u CB Podgorica. Iako taj iskaz nije sudski dokaz zbog toga što dežurni tužilac nije mogao iste noći da dođe zbog umora (ubijen je “samo” čelnik vodećeg opozicionog medija – toliko o “državi” op. a), a ujutro se već pjevala druga pjesma kada je Mandić ponovo saslušan i to u prisustvu svog advokata Željka Jočića koji je, gle čuda, u vrijeme onih posjeta Vuleviću koje su navedene u zabilješci, bio direktor ZIKS-a! Naravno, po savjetu advokata više nije ponovio izjavu datu u prvom saslušanju…

Sapienti sat.

Idemo dalje: Zbog čega je u spisima policije nema informacije da je u vezi napada na moju malenkost 23. maja 2008. saslušan i Ivan Delić? S kojim se slučajem povezuje moje premlaćivanje? Zašto se to prikriva kao strogo pov. informacija? Da li to ukazuje da je riječ o pripadniku OKG ili državnom službeniku?

Da na kraju podsjetim na činjenice na osnovu kojih tvrdim da je jasno da iza ubistava Duška Jovanovića, Slavoljuba Šćekića i Pavla

Bulatovića stoji “država”, odnosno njena tajna služba:

1. Pušku iz koje je pucano na Duška Jovanovića zadužio je pripadnik Sedme uprave SDB.

2. Vozilo u kojem je nađena ova puška pripadalo je policiji.

3. Jedini presuđeni za ubistvo Jovanovića, dobijao je oružje od savjetnika predsjednika Crne Gore Gorana Žugića sa oružanim listom, a više puta je dužio oružje na revers, ali i bez reversa po sopstvenom priznanju uz uputstvo iz policije kome to oružje da djeli. (izjava data istražnom sudiji)

4. U martu prošle godine VDTu su predata tri reversa oružja izdata od MUP-a Ljubu Bigoviću, Saši Boreti i Arminu Muši Osmanagiću. Oružja je u Baru oduzeo savjesni policajac ali su im vraćena, baš kao što su u istom CBu nekoliko godina kasnije i dvojici tjelohranitelja Brana Mićunovića.

5. Zatvorenik Lj.B. je u dva razgovora sa tadašnjim vicepremijerom Dritanom Abazovićem rekao da mu je od strane operativaca SDB-a 2002. godine nuđeno da organizuje ubistvo Duška Jovanovića ali je odbio (u pismu upozorenja Dušku decembra 2003. navodi se da se u zadnji čas odustalo od atentata na njega koji je bio spreman za izvođenje 17. maja jer je u kolima s njim bila i Jelena Novaković).

6. Nakon ubistva Pavla Bulatovića, u neporsednoj blizini mjesta zločina, kod jednog od lica kasnije operativno osumnjičenih za učešće u atentatu pronađena je legitimacija MUP-a Crne Gore!

7. Iste legitimacije su, prema više mojih izvora, bile nađene i kod Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, vođa zemunskog klana nakon njihove likvidacije posle ubistva premijera Zorana Đinđića. Godinu ranije ista lica prijetila su Dušku Jovanoviću i njegovim najbližim prijateljima, a u tom trenutku bila su prijavljena na adresama u Crnoj Gori, imala oružje i oružane listove izdate od MUP-a Crne Gore. Njihov saradnik u zemunskom klanu Dušan Krsmanović izjavio je na sudu da je Spasojević često išao u Crnu Goru jer je bio saradnik SDB Crne Gore.

Siguran sam, toliko da to riječima ne mogu da iskažem, da postoje i mnogo snažniji dokazi od navedenih koji ukazuju da tragovi ubistava Jovanovića, Bulatovića i Šćekića vode ka Sedmoj upravi SDB Crne Gore kao matičnoj firmi izvođača istih. Nema nijednog razloga da se sumnja kako su ove likvidacije bile čin ličnih obračuna, mafijaškog razračunavanja i sl. Ne, bio je to klasični državni terorizma kao i brojna prebijanja nevinih u izvedbi istih snaga.

Da ne bude zabune, ovdje se osumnjičeni izvođači pominju kao najsnažnija indikacija da nedjela nisu izvršena zbog ličnog obračunavanja sa žrtvama, već po nečijoj naredbi.

Jedina očigledna sumnja je da je riječ o naredbi nekog odozgo kome Služba služi.

Kada navodim termine “operativna sumnja”, “indikacija” i sl. treba imati na umu i to da ogroman broj indikacija ne ostavlja dilemu. Ni kada je riječ o odgovornosti za zločin, niti kada je riječ o njegovom prikrivanju i opstrukciji istrage koja treba da ponudi dokaze.