Kad žrtva „zasluži stradanje“
PIŠE: Mladen STOJOVIĆ
Petnaestak minuta nakon što je pucano na Zorana Đinđića, prošao sam Ulicom Kralja Milana, stotinjak metara iznad mjesta na kojem se desio atentat, produžio malo dalje ka Terazijama i skrenuo u ulaz na broju 35. Vijest da je strijeljan premijer Srbije, prohujala je upravo u tih nekoliko minuta hoda koliko mi je trebalo da stignem od raskrsnice kod Beograđanke do prostorija fudbalskog saveza. Podijelio sam je i prokomentarisao prvi put sa Brankom Bulatovićem, gensekom kuće fudbala koji mi je onako brkat i uvijek ozbiljan tog dana djelovao zabrinutije nego li ikad ranije kada sam ga sretao na ovoj adresi. Toliko zabrinut da sam pomislio kako sam ga pogrešno procijenio kao simpatizera one političke strane koja nije veličala lik i djelo Zorana Đinđića.
Dvanaest mjeseci i dvanaest dana kasnije, došetao sam na istu adresu, i zatekao gužvu pred ulazom, policijskom trakom odvojenu od vrata kroz koja su prolazili uniformisani i ljudi u bijelim kombinezonima. Batu je pola sata ranije u istom tom ulazu čovjek sa šeširom pucao u potiljak. Sjutradan se u štampio pojavio foto robot veoma sličan likom onom koji je u nekim medijima predstavljan kao mogući dželat premijera Srbije…
Dobro pamtim atmosferu koja je vladala u javnosti uoči atentata na Zorana. Njegova egzekucija se maltene iščekivala, i među njegovim oponentima i među onima koji su ga poštovali i voljeli. Tihovali su samo oni koje je uklonio iz svog okruženja. Ti su nakon ubistva postali najglasniji u javnom identifikovanju organizatora atentata. Iz svega što se u nedjeljama i mjesecima nakon 12. marta 2003. moglo saznati o odnosu Đinđića prema upozorenjima da se može naći na nišanu (bezbjednosnog) podzemlja Srbije i Crne Gore, mogao se zvući zaključak da nije vjerovao da kriza koja je bujala u to vrijeme može da se završi njegovom likvidacijom.
Tokom komunikacije sa Brankom Bulatovićem, stekao sam utisak da mu nije padalo na um da bi kriza zbog jedne namještene utakmice i nekih drugih mešetarskih dešavanja u domaćem fudbalu mogla da se okonča njegovim ubistvom.
Više detalja koji su, bar djelimično, rasvijetlili pozadinu ova dva atentata, ukazali su na vezu osoba iz bliskog okruženja Zorana i Bata sa pomenutim zločinima. Slična „zakonomjernost“ primjetna je i u, manje-više, svim ubistvima ljudi na važnim funkcijama u Srbiji i Crnoj Gori u minulih 30-ak godina koji nisu pripadali „podzemlju“.
Indikativna sličnost je i u činjenici da je, zahvaljujući đavolskom doprinosu medija, u nezanemarljivom dijelu javnosti provejavao stav da žrtve „nisu bez razloga ubijene“. Uz dehumanizaciju žrtvi, sve ove zločine povezuje i skretanje sumnje u pravcu koji je politički isplativ za one centre moći iz kojih je naručena likvidacija.
Kad god pomislim na ubistva Zorana Đinđića i Branka Bulatovića, sjetim se i ljudi koji su seirili zbog ovih zločina… Uvijek isti kez i ista „matematika“ – „zaslužio je“.
